Nebo je knjiga, a zvezde su slova. Odgovori na neka pitanja odzvanjaju gore.
Zimski dah u primorskom gradu se više nije osećao. Bilo je kiša ponekad, ali i sunčanih dana tokom kojih je more blistalo poput ogromne zvezde. Blago bi se talasalo, dok bi se sunčevi zraci razlivali u bezbroj malih iskri. Kamene zgrade kao da su dobile neku novu, živu boju. Drvene i teške škure bi se otvarale rano ujutru , a šarene zavese bi se blago njihale na vetru. Na polukružnim terasama tih kuća i zgrada mogao se videti i poneki cvet , ili neko nasmejano lice zagledano u morsku površinu. Na trgovima su odzvanjali koraci nekih nasmejanih ljudi, vesele dece koja su žurila u školu , i svih drugih običnih ljudi koji su udisali život koji se vratio u ovaj grad od kamena.
Ona je bila srećna jer se more opet smejalo. Zbacilo je onaj svoj tmurni i sivi lik, i bilo ponovo veselo , onakvo kakvog ga je zavolela.
''E života mi nijesam joj ništa učinio. Samo sam je hteo pomilovati ,a one mi pokaza zube'', pravdao joj se Nikšićanin koji je upoznao ljutu Groficu.
''Ma znam, ne brini. Ona je takva prema svima koje ne poznaje'', kroz osmeh mu je govorila dok ju je uzimala u naručije.
''Ej mnogo je lijepa. Znaš na što me podseća?'', pitao je dok je posmatrao belu mačku raskošne dlake.
Pogledala ga je radoznalo.
''Ne znam znaš li onaj crtani ''Mačke iz viskog društva''? E pa na jednu belu'', rekao je ozbiljno.
''Kako ne znam, uvek sam volela da
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi
