Dnevnik Pikove Dame

San koji se trebao zvati kao ti.

— Autor pikovadama @ 04:03
Približavalo se još jedno toplo i šareno leto.
Ulice kamenog grada su postale nasmejane i bučne. Obala kao da je oživela. Već je bilo, na njoj, onih koji su pobegli od nekog dalekog i bučnog grada. Na trgovima , između starih građevina, crkava i katedrala , u baštama lokala sedeli su neki ljudi nasmejanih lica ,pili svoje kafe i čitali novine. Večeri su bile vedre , ne onako sablasno tihe kao tokom zimskih meseci, već ispunjene glasovima i muzikom koja bi dopirala iz nekog lokala. Tokom onih popodnevnih sati ,devojke bi se u grupicama šetale rivijerom , kikotale i šaputale nešto među sobom, srećne što će leto uskoro biti u njihovom gradu od kamena. Leto, koje će im doneti mnoštvo novih lica, među kojima se krije i neka njihova nova ljubav. Leto koje će oživeti njihovu mladost ,pomalo usporenu i zatočenu među svim tim kamenom. 
Ona se tih jutara budila sa osmehom. Uglavnom je mirovala, onako kako joj je savetovao lekar. No, nije joj nimalo teško padalo, jer je on bio pored nje. Bio je onakav kakvim ga je zamišljala. 
Sedeli bi na terasi zajedno i posmatrali more. Ponekad sami njih dvoje, a ponekad i u društvu njihovog čudnog i nevidljivog cimera , Nikšićanina. Visokog i lepog mladića, blagog pogleda i toplih očiju boje badema. Mladića koji je , na neki čudan način, nosio u sebi mir i spokoj. Koji je retko govorio, ali kada bi nešto rekao to je uglavnom imalo smisla.
''Ja ,znaš, jesam prošao svašta. I ovakvog i onakvog. Jednom mi majka reče ''A što ćeš ti pričati svojoj đeci jednog dana kad ih budeš imao?''Ja se mislio i shvatio sam- pričaću im sve onako kako je i bilo, da znaju što im ne treba. Biću iskren da bi oni bili iskreni prema meni'', rekao joj je jednom taj mladić kada su pričali o deci.
Smejala se , od srca se smejala, tim njegovim rečima iza kojih su se vešto skrivale mnoge nedoumice.
''I sve ti je to isto, neke stvari se ne promijene. Narod ima danas stotinu čuda- i internet i telefone i svašta. A eto , gle, toliki svijet stoji zagledan u more. Kao i prije onoliko godina kad je vladika hodao ovuda'', zagledan u mirno more odgovarao je na njeno pitanje šta vidi tamo u toj plavoj daljini.
Držala je slušalicu u ruci koja je blago drhtala.
Sa druge strane, telefon je zvonio neobično dugo.
''Molim'', čula je poznat i malo odsutan glas.
''Tata! Šta radiš?'', pitala je veselo.
''Ej ti si. Da sam znao, ne bih se zamajavao sa tvojim stricem koji je rešio srušiti celu kuću. Kako si ?'', veselim tonom je govorio.
''Ruši kuću? Što je ruši?'', iznenađeno je pitala.
''Ma znaš njega kako poludi kad je na godišnjem. Svake godine isto sa njim- na kraju će samo vrata prefarbati, eto, ali mi se dogovaramo kao da će realizovati svoje megalomanske planove. Ti si zaboravila koje ja muke imam ovde'', kroz smeh, pomalo tužno, je rekao.
I to je , nažalost, bilo negde tačno.
Zaboravila je sve te sitnice koje su nekada bojile svaki njen dan. Zaboravila je sve te identične razgovore koji su se vodili, u njenoj kući, svake godine.
''Ovaj zid ću srušiti, da moja gospođa ima veću kujnu, stalno kuka kako joj je ova mala. '', govorio bi njen debeljuškasti stric udobno zavaljen u fotelju.
''Nećeš valjda? Je l' isto onako kao i pre dvadeset i jednu godinu kada smo se venčali?'', smejala bi se njena strina.
''E videćeš , samo nemoj posle da ti se ne sviđa, jer će mi trebati još toliko da je vratim na staro'', dočekao bi je on, a potom bi svi prasnuli u smeh.
''Ajde deco, palačinke su gotove, poješće vam on sve ako se ne odvojite od tog televizora'', zvala bi ih .
Bilo je to nekog davnog leta koje je lebdelo u magli.
''Dobro sam, tata. Čekam bebu. Mislila sam da dođem da vam kažem i da vas vidim, ali moram da mirujem. Ko zna, možda i dođem'', govorila mu je nekako nesigurno.
Sa druge strane žice zavladala je tišina.
Ona tišina u kojoj odzvanjaju otkucaji srca. Ona tišina koju prekine tek poneki uzdah. Ona tišina koja je toliko nepomična i tiha da se u njoj čuje zvuk suze koja klizi niz obraz.
''E pa to je lepa vest'', rekao je konačno glasom koji je otkrivao da mu telo drhti.
''Nemoj dolaziti'', prekinuo joj je misao ''Ako hoćeš...Ne znam...Dogovorićemo se, ja ću da dođem'', pričao je dok je neko šuštanje prekidalo njegov glas.
''Dođi!Dođi!'', uzviknula je samo.
''Pa hoću. Nego veza će se prekinuti...'', nastavio je.
''Je l' tu mama?'', prekinula ga je.
Nekoliko sekundi mogla je čuti samo taj šuštavi zvuk koji se prostirao između njihovih reči poput neke zavese.
''Nije. Mislim da je otišla do neke žene da joj odnese neki lek. Reći ću joj da te zove'', nevešto, kao da se plaši da ga ne pita još nešto, odgovorio je.
''Važi! Reci joj obavezno'', i dalje vesela, dodala je iako je znala da je laže.
Veza se prekinula.
Nekoliko trenutaka posmatrala je igru sunčevih zraka sa one strane prozorskog stakla, a potom uzela Groficu u naručije i otišla na terasu, gde su je  čekale Rusoove ''Ispovesti'' na stolu.
''Bože, kako je mogao ostaviti svu tu decu u sirotištu'', mislila je dok je listala stranice.
Njeno stanje ju je činilo previše osetljivom, previše nežnom, ali i neizmerno srećnom .
''Aaa vratio si se'', radovala se spuštajući usne na njegov obraz.
Zagrlio ju je i bio nasmejan. Grlio ju je nekako nežno, nekako pažljivo i toplo.
''Hoćeš jabuku?'', pitao je.
''Može, ali moram da je iskeckam ,čekaj'', rekla je.
''Sedi bre tu'', rekao je samo i otišao po nož.
''He he he'', cerekala se ''Ajde , hrani me ,tako je ukusnije''
''E to volim da čujem'' , smejao se ubacujući joj komadiće svežeg voća u usta.
''Doći će mi deca za par nedelja'', rekao joj je dok je polako sve tonulo u mrak.
''Stvarno? '', pitala je pomalo iznenađeno. Do tada, videla ih je samo dva puta. Uglavnom je on odlazio kod njih.
''Ma da, jedva čekaju.'', dodao je.
Pomislila je kako ih razume , jer ga previše dugo nisu videla zbog njegove opsednutosti svojim poslovima i mnoštvom događaja koje je pregurao što sam što sa njom.
Ipak , ništa mu nije rekla.
''I ti jedva čekaš.'', zaključila je.
''Aha'', čula je samo.
Čudno je to kako je svoja osećanja skrivao i onda kada za tim nije bilo potrebe.
''Jao, biće sve u redu ne brini. Ma šta ti god treba, ja sam tu. Zovi u pola noći, budna sam, mali stalno plače'', razdragano joj je govorila Lela.
''To tako treba, verujem'', rekla je ona pomalo uplašena od svega što je čeka.
''Pa da , sve je ok bre. I ne zaboravi mora biti glasan na Nenada ,on ga je pravio'', cerekala se plavuša.
Smejale su se obe. Nenad se negde promenio. Postao je mirniji, nekako staloženiji. Manje agresivan i besan ,kao da su okovi mraka ,koje je svuda nosio sa sobom, polako popuštali.
''O pa čestitam. Taman će da se druže'', rekao joj je samo , kad ju je video u prolazu.
I bilo je čudno gledati to. Mladog čoveka , poput njega, koji je vazda bežao od svetlosti , kako drži u naručiju svog malog sina i bezbroj puta se fotografiše sa njim. Kako ga svojim rukama ,nežno i polako, uzima u naručije i spušta usne na njegovu glavu. Niko nije verovao da on to ume. Čak ni njegova žena.
''Znaš kako je on meni smešan, ponekad. Hoće da ga uzme, a sve se plaši da ga ne povredi , ne znam ni ja što. Onda prvo moram ja da ga uzmem, pa da ga dam njemu. A sada je već naučio'', pričala je pomalo u nevereci.
''Nisam očekivala da će da bude takav. Mislila sam da čim počne da se dere, pobeći će napolje. Međutim, jok. '', zadovoljno sa nekim olakšanjem je objasnila.
''Pa što bi pobegao?'', pitala ju je naivno.
''E što, što su muškarci takvi. Sete se dece tek kad porastu ,a možda ni tada. Pa seti se svoje drugarice'', pomalo zajedljivo je rekla.
I ona je često mislila o tome. Mirina priča je bila mnogo drugačija od Leline, iako bi svako sa sigurnošću mogao reći da je Mirin muž bolji čovek od Nenada. I jeste bio, sigurno. Samo nije umeo biti dobar otac i muž. Dobar za svet, loš za svoju porodicu, dok je sa ovim drugim bio obrnut slučaj.
''Ma ne veruješ, samo banči okolo ,kući ne dolazi. Vara je na sve strane, ona sama mora da brine o svemu. A ove njegove koji su je kao toliko voleli baš briga. '', jednom joj je rekla njena sestra.
Dugo je mislila o tome, ali je rešila da joj ne postavlja nikakva pitanja.
Takva pitanja samo bole, ne donose olakšanje.
Ona kada bude želela da priča, setiće se da je jedna osoba u gradu od kamena, uvek može i želi saslušati.
Dan je bio prepun oblaka. Sunce se nije moglo videti, ali su se snopovi zlatnih zraka probijali kroz te guste oblake . 
''Ja se vraćam za dva sata. Ako ti treba šta, zovi me ,a i Nikšićanin ti je tu'', rekao je i izašao napolje.
Poljubila ga je kroz vazduh, mada on to nije stigao da vidi.
I dok je posmatrala te oblake , zazvonio je telefon.
''Čestitam ti'', čula je glas svoje majke .
Zvaničan i pomalo hladan. Onaj, kojima je saopštavala pacijentima od čega boluju ili njoj, kada je bila dete, da mora prvo da uradi domaći zadatak da bi posle mogle da ide u dvorište da se igra sa svojim mačkama.
''Hvala, mama'', rekla je ne sećajući se koliko dugo nije izgovorila tu reč.
Žena, sa druge strane žice, je samo ćutala.
''I šta ti je tačno rekao doktor?'', pitala je samo.
Ona je počela opširno da joj priča o svemu. Ne  zbog toga što ju je ona to pitala. Ni zbog toga da bi čula njeno mišljenje. Pričala je samo zbog toga da bi taj razgovor duže trajao.
''Dobro, slušaj šta ti je rekao'', glasio je njen odgovor .
''Hoću'', potvrdila je.
Razgovor se približio kraju. 
''Ej mama...'' izustila je, ali veza se već prekinula. Tišina je ispunila prostoriju, dok su oblaci bili sve teži i gušći , a njoj na neki čudan način, previše blizu.
Tišinu je prekunuo njegov dolazak.
''Ajde bre ,dosta. Reši to, zabole me kako'', urlao je na telefon.
''Šta je bilo?'', pitala ga je pomalo uznemireno.
''Ma ništa'', sa širokim osmehom na licu je rekao i spustio usne na njeno čelo.
''Hoćeš da gledamo film? Ajde , lezi kod mene'', dodao je pripremajući se da je primi u svoj zagrljaj.
Iako to nije bilo vidljivo na prvi pogled , ležala je na grudima čoveka koji je imao nekoliko lica. Ovakvih i onakvih, a ona je za sve to vreme  upoznala tek neka od njih.
''Koliko sam spavala?'', pitala ga je .
''Ne znam. Film je odavno gotov, samo ti spavaj'', govorio je tiho.
''Je l' ti bilo neudobno?'', dok se pridizala sa njega rekla je.
''Meni nikad pored tebe nije neudobno'', čula je.
''Ti si tako ...Tako...Dobar prema meni'', nekako nevešto, nekako stidljivo mu je rekla. Ona , iako je to potiskivala duboko u sebi, nije očekivala da će biti takav. Brinula se da će odlaziti i da će se vraćati, da će se ponašati onako kako ona ne voli.
''Nemam razloga da budem drugačiji. Daj mi ga ,pa ću biti. Drugo, ja sam ti rekao da ću ja brinem o tebi. A kad nešto kažem tako i radim'', dodao je nekako hladno.
''A kakav si bio kad su trebala da se rode tvoja deca?'', nije izdržala da ga ne pita.
Kao da se začudio malo i nekoliko trenutaka odsutno šarao pogledom po plafonu, trudeći se da prizove neka stara sećanja.
''A to ti je bilo neko drugo vreme. Nismo imali ništa, i bili smo mladi. Ona je bila i mlađa od tebe tada. Plašila se mnogo, a ja sam se pravio da sve znam. Međutim kad bih ostao nasamo sa sobom, i meni je bila frka. Nisam mogao da zamislim kako to sve izgleda'', pričao je nekako setno.
''Ona tek...Samo se plašila,a ja sve kao da je u redu. Samo sam mislio kako pare da nađem, j*** . Onda dođem, legnem ovako pored nje, ona mi priča šta je boli i kako. A ja joj kažem da je sve to normalno, a nemam pojma. Onda se ona smiri, misli ja sve znam'', u toj večernjoj tami je lebdeo njegov glas.
''Kad se prvo dete rodilo, nisam ni bio tu, otišao sam preko. I kad sam se vratio ona je plakala kao kiša. Jao kad se setim. Kaže mi da je mislila da nikada neću doći. Ja je tešim,objašnjavam,svašta sam joj doneo, ali džabe , samo plače, mislila je da ću je zaboraviti. Čudno je bilo to, ali takva bila vremena'', kao da je želeo da završi tu svoju ispovest.
''A sa drugim je već bilo drugačije. Krenulo me dobro, pa nam je bilo lakše. Ja sam češće bio tu, a i njena majka je dolazila stalno. Pre nije mogla, bila je bolesna nešto...'' govorio je i dalje ,a ona se pomalo rastužila. Setila se da njena mama neće tu biti stalno, iako nije bolesna, već samo ljuta, i nije je krivila, niti mrzela, već je samo istinski ,onako iz srca, osećala prazninu koja je rasla i postajala veća od samog mora koje se već stopilo sa mrakom i činilo ogroman tamni krug.
Te noći, on je zaspao nekako mirno kraj nje. U tišini, iskrala se iz kreveta i stala kraj prozora. Nebo se već razvedrilo, neka nevidljiva ruka kao da je razmakla oblake. Između njih lelujao je mesec. Hladan i srebrn, obasjavao je njen lik koji se gubio u tom mraku. Lik, pomalo zabrnut i ozbiljan, koji je mislio samo jednoj tankoj niti života koja je rasla u njoj i koja je ,bez reči, od nje tražila da bude srećna. A ona okupana tom tamom koja se kretala, smejala, bojila kameni grad svojim nijansama, pokušavala je rečima bez glasa dopreti do onih visina neba za koje mnogi sumnjaju da postoje, a koje jedine pletu te životne niti, ne pitajući nas kakve bismo želeli da budu.

Nebo je knjiga, a zvezde su slova. Odgovori na neka pitanja odzvanjaju gore.

— Autor pikovadama @ 04:02

Zimski dah u primorskom gradu se više nije osećao. Bilo je kiša ponekad, ali i sunčanih dana tokom kojih je more blistalo poput ogromne zvezde. Blago bi se talasalo, dok bi se sunčevi zraci razlivali u bezbroj malih iskri. Kamene zgrade kao da su dobile neku novu, živu boju. Drvene i teške škure bi se otvarale rano ujutru , a šarene zavese bi se blago njihale na vetru. Na polukružnim terasama tih kuća i zgrada mogao se videti i poneki cvet , ili neko nasmejano lice zagledano u morsku površinu. Na trgovima su odzvanjali koraci nekih nasmejanih ljudi, vesele dece koja su žurila u školu , i svih drugih običnih ljudi koji su udisali život koji se vratio u ovaj grad od kamena.
Ona je bila srećna jer se more opet smejalo. Zbacilo je onaj svoj tmurni i sivi lik, i bilo ponovo veselo , onakvo kakvog ga je zavolela.
''E života mi nijesam joj ništa učinio. Samo sam je hteo pomilovati ,a one mi pokaza zube'', pravdao joj se Nikšićanin koji je upoznao ljutu Groficu.
''Ma znam, ne brini. Ona je takva prema svima koje ne poznaje'', kroz osmeh mu je govorila dok ju je uzimala u naručije.
''Ej mnogo je lijepa. Znaš na što me podseća?'', pitao je dok je posmatrao belu mačku raskošne dlake.
Pogledala ga je radoznalo.
''Ne znam znaš li onaj crtani ''Mačke iz viskog društva''? E pa na jednu belu'', rekao je ozbiljno.
''Kako ne znam, uvek sam volela da

Strah ima svoje lice i miris.Strah ostavlja trag.

— Autor pikovadama @ 03:57

I ta 2002.godina se polako približavala kraju.
U Srbiji i Beogradu, ona je mirisala na krv i nove nemire koji su se uvukli u dušu jednog naroda.
Mirisala je na izneverene nade i prevelika očekivanja od petooktobarske revolucije.
U gradu na obali mora, koji je već počela da zove svojim ,sve je bilo obojeno nijansama sive, ispunjeno vlagom i mokro od kiše. 
Magla je poput vela često prekrivala uske ulice između zgrada, pustu i sablasnu obalu koja je spavala zimskim snom. Tek poneki talas bi pokušao da je razbudi, ali bez uspeha.
Naslonila bi se na ogradu od terase i posmatrala more. Pokušavala bi dočarati misli i osećanja velikog mislioca koji je jednom davno napisao pesmu o sunčevoj svetlosti ''Ljetnje kupanje na Perčenju''. Dok je studirala i izučavala Njegoševo pesništvo nije joj bilo baš jasno šta je on želeo reći. Malo po malo, shvatala je. Sunce koje sija, ali ga nema. Tu je, ali se ne vidi. 
Kažu, voleo je vedre noći nad Cetinjem. Ogromno nebo na kome trepere samo rojevi zvezda. U njima, zapisana je sudbina. Nebo je knjiga, a one su slova. Vrlo jednostavno zvuči, a zapravo nije uopšte. Tih maglovitih dana te misli su okupirale njen um.
''Aj kod mene malo u Podgoricu'', pozvala ju je Lela jednog dana koja se u tom gradu skućila sa Nenadom.
''I kako ti se čini ovde?'', smejala se nekontrolisano.
''Lepo je. Između planina i mora.'', rekla je Ona samo.
Taj grad , kao i svi u ovoj maloj i čudnovatoj zemlji imali su svoju priču.
''E da ti ja kažem nešto- ovo ti je pravi crnogorski grad. Taman je između ludjaka i mirnih primoraca'', objašnjavala joj je jezikom svog iskustva.
''E onaj što skreće tamo je sto posto iz Nikšića'', pokazivala je prstom na jedan automobil koji je prolazio mimo svakih pravila.
Ona, radoznalo, pokuša da vidi registarske tablice.
I bila je u pravu.
Smejale su se obe.
''Moramo na Džakin burek'', upozoravala je.
Bila je to još jedna priča o  jednoj prokletoj ljudskoj sudbini i urbanoj legendi Podgorice i jugoslovenskog asfalta.
Dugo bi sedele tako u Lelinom i Nenadovom domu i pričale o bebi koja treba da se rodi.
Razgovarale bi o mogućim imenima, horoskopskim znacima, i svemu onome što nosi trudnoća.
''Plašim se porođaja'', samo je izgovorila plavuša.
''Ma nemoj da se plašiš. Šta je to za tebe ?'', pokušavala ju je utešiti . 
''Ne znam, baš zato se i plašim. Ja se ovako ničega ne bojim, ti to znaš'', odvratila je.
Bilo je čudno čuti to od osobe koja čitav svoj život korača sigurno po ivici noža. Koja se ne boji ni najtamnijeg mraka ali zato je jedan radostan događaj, koji je pred njom, pretvara u najplašljiviju osobu na svetu.
''Ej bre hvala što si tu. Šta bih ja bez tebe? Ne brini , mi se super slažemo, ne svađamo se, ne bijemo se, ponašamo se kao da pijemo lekove svaki dan'', na trenutak se budila ona stara Lela.
Opet je pred njom bilo beskrajno sivo more, dok se oko njenih nogu motala već velika Grofica.
''Dođi ,namoćore. Je l' te neko ljutio danas?'', uzimala bi to nežno i mekano stvorenje u ruke koje se ljutilo na sve ,osim na nju.
Mirno bi počela da prede u njenom krilu i da tone u snove.
Tih zimskih dana stekla je još jednu novu prijateljicu.
Stariju od nje, ali po mnogo čemu sličnu njoj.
''Zdravo'', pružila je ruku ,devojci ili ženi, nije sasvim bila sigurna jednog njegovog zemljaka ,prijatelja i poslovnog partnera neke vrste.
''Darija, drago mi je'', samo je izustila visoka i vitka žena guste , kao noć crne, talasaste kose i krupnih crnih očiju.
Nosila je puno nekih zanimljivih narukvica koje su zveckale svaki put kad bi načinila bilo kakav pokret.
Jakom šminkom je isticala oči koje su što bi se reklo ''čitale'' onoga ko sedi naspram nje.
Bila je umetnica, slikarka.
''Koji ti je omiljeni slikar?'', pitala ju je samo.
''Munk'', odgovorila je.
Darija je svoje lice pokušala pretvoriti u slično onom koje je poznato kao ''Krik''.
''Liči ,a ?''  pitala je proučavajući njen lik pogledom.
Klimnula je glavom.
''Znam, volim ga i ja kao i mnoge druge ekspresioniste'', odvratila je zagonetno kao da odaje neku dobro čuvanu tajnu.
I tako su te dve žene nastavile da vode razgovor o mraku.
''Imam ideju: Ako nađeš knjigu o tarotu, nemoj da tražiš karte. Naslikaću ti ih ja'', pao je dogovor posle razgovora o Alisteru Krouliju.
''Stvarno? Neće te mrzeti?'', pitala je ,Ona, koja nikada nije imala dara za slikanje i toliko je žalila zbog toga.
''Ne, jer mene nikada ne mrzi da crtam. Sve drugo me mrzi'', objasnila joj je.
Nije uspela baš dobro da je shvati, ali se pravila da jeste.
Uostalom prijalo bi joj da komunicira sa osobom poput nje.
Februar je za ljude sa primorija bio mesec karnevala. Bala pod maskama. Onih trenutaka kada luda postane kralj, a kralj se pretvori u ludu , slično kao u delu čuvenog Rablea. 
Mada Ona je imala utisak da je zapravo karneval stalno .
Ipak , taj februar koji je u njenom Beogradu možda jedan od najsnežnijih meseci , njoj je doneo loše vesti i zvuk ispaljnih metaka.
''Ma ništa nije bilo, majku im j***. Samo su auto malo sjebali. j*** im sve mrtvo i živo'', pričao je On sasvim ravnim tonom.
''Kako?Šta?'', pokušavala je da sazna.
''Šta bre kako? Bezuspešno , valjda vidiš'', odbrusio je.
''Ne možeš sam okolo, j***. '' , dodao je Nenad koji se već oporavio od povrede koju je zadobio na nekom treningu.
''E ajde se malo manje pravi pametan. Rešićemo to, ajde dosta'', nastavio je u svom stilu.
''Nego šta, kako drugačije'', sa nekim čudnim osmehom odgovorio je Nenad.
Nastavili su da psuju, zatim da se smeju , i tako u krug.
Čudan spoj, moglo bi se reći.
Neka tanka i prozračna magla prekrivala je grad i bojila noć.
Bila je varljiva. Činilo se da biste je mogli samo jednim dahom oterati, ali ako biste pokušali da gledate kroz nju, samo bi vam umorila oči i vrlo brzo vas naterala da odustanete.
''Idemo'', samo je dodao bacivši mobilni telefon na fotelju.
''Gde?'', pitala je iznenađeno.
''Sutra ujutru. Rano.'', nije se obazirao.
''A gde?'', mislila je da je nije čuo.
Izašao je iz sobe i tresnuo vratima.
Slegnula je ramenima i nadala se da neće ostati , gde god da idu, dugo .
Još jedna selidba, još jedan novi početak, još gomila novih lica, bilo bi za nju zaista previše.
U italijnaskom gradu večnosti klima je bila, te godine, nalik onoj u gradu na primoriju.
Snega nije bilo, ali su kiše padale često.
Sivilo je prekrivalo glavne ulice, stare i prelepe građevine, raskošne trgove ukrašene fontanama, kao i periferiju tog grada na kojoj su sanjale sive ,obične zgrade.
U Tibru su se utapale mnogobrojne kišne kapi i ogledalo se sivo nebo.
Anđeli na mostu kao da su krišom plakali.
On je ličio na nekog sasvim nepoznatog ,stranog čoveka.
Da ga je upoznao Krakov, verovatno bi pokušao pratiti tok njegove svesti , ali teško da bi uspeo, zaključila je.
''Kako si?'', pitala ga je.
''Nikad bolje'', rekao je.
Znala je da nije tako, ali čemu bi vodila rasprava da li jeste ili nije? Napolju je počeo još jedan pljusak.
Kišne kapi su se sudarale sa prozorskim staklima , pretvarale u ogroman mlaz vode i izgledalo je kao da se ceo grad topi , razliva u bezbroj boja i oblika .
Dani su se nizali sporo, veoma sporo.
''Šta li radi Grofica?'', razmišljala je dok je on sa nekim razgovarao telefonom.
''Verovatno je ljuta i često frkće'', zaključila je i bilo joj je pomalo žao što ju je ostavila samu. Iako je imao ko da je hrani, nju je grizla savest i to belo stvorenje joj je previše nedostajalo.
''Hoćeš da legnemo?'', opet je tih dana pokušavala da započne pristojan razgovor sa njim.
''Idi, spavaj. Ja moram da telefoniram'', rekao je ne dižući pogled ka njoj.
Ležala je sama u postelji koja je bila hladna. Zapravo nije, ali to je bio njen osećaj tada.
Mrak je bio gust, toliko gust, da se teško moglo disati.
Bio je to onaj osećaj koji imaju planinari kada se približavaju vrhu planine koju moraju da osvoje.
Sve je manje vazduha, sve je teže, ali do tog vrha mora da se ide.
Ispod njih je ili neka provalija ili sipar, a iznad oštro i golo stenje , dok se ne oni negde na sredini puta bore za vazduh koga, nažalost, ima sve manje.
Koliko god čudno zvučalo, ona se te noći osećala baš tako.
On je tu noć proveo sam , sa svojim mislima valjda, iako je bio blizu, činio se miljima dalekim.
''E ova kiša nikada neće stati'', počeo je da razgovara.
''Da, tako je i kod nas'', setila se.
''Briga me baš'', dodao je.
''E ako hoćeš da me pitaš kad se vraćamo, ne znam. Nikada, rešio sam da crknem ovde'', sam od sebe je rekao, mada je i negde bio u pravu jer je baš to želela da ga pita.
''Dobro'', rekla je ''Nemoj tako, svejedno je, bitno je da smo zajedno'', vešto je izbegnula svađu.
Gledao ju je svojim dubokim plavim očima i ćutao.
Tišina se prostirala između dve prilike tog zimskog popodneva u jednom stranom gradu.
Ona je negde pomislila da će zaista opet biti daleko ,od još jednog mesta koje zavolela, dugo i to joj je predstavljalo brigu.
Stajala je na maloj terasi, na kiši, pušila svoju cigaretu i posmatrala jedan pust trg.
Zamišljala je da njime koračaju neki srećni i nasmejani ljudi.
''Je l' si ti normalna ? Šta kisneš tu?'', povukao je za ruku .
''Ma nema veze, nismo izlazili napolje ,pa zato'', rekla je samo.
''Idemo večeras kući'', poljubivši je u obraz saopštio je.
Zatim se presvukao i otišao negde. Ona je pokušala da izbroji dane koje su proveli tu, ali nije uspela. 
Iza njenih leđa ostali su da sanjaju anđeli ,čuvari mosta, za koje se od srca nadala da su prestali da rone suze.
Sačekalo ju je more, tiho i mirno.
Pokušavalo joj je šapnuti nešto, ali ona nije mogla čuti šta.
Velike istine se uglavnom govore tiho, i moraju biti ponovljene da bismo ih čuli i shvatili.
''Ko je ovo?'', pitala ga je dok ju je nekoliko koraka delilo od kućnog praga.
''Ej Nikšićanin, pa gde si ti?'', zagrlio je visokog momka u crnoj jakni.
''Pa eto mene, Nenad me zvao.'', rekao je samo.
''Je l' si dobro?'', pitao ga je.
''Vala kako bi trebalo biti, ja sam i odlično'', dodao je mladić čije ime nije znala.
''Dobro veče'', pružio joj je ruku samo.
Onda se setila. Taj lik joj je bio poznat. 
Ugledala ga je u prolazu , još onog dana, u Beogradu kod ''kockara'' kada joj je on saopštio da ide na put.
''Šta si ti rekla?'', podsećao ju je na njeno pitanje kad su ušli u kuću.
''Ko je ovo? Mislim da sam ga videla'', prisećala se.
''Možda i jesi. Nebitno ko je. Biće tu stalno , da znaš.'', objasnio je.
''Zašto?'', nije joj ništa bilo jasno.
Ništa joj nije odgovorio.
Grofica joj je veselo skočila u krilo.
''Nedostajala si mi'', rekla je joj je kao da je razume, kao da će joj ta bela mačka svaki čas odgovoriti da je nedostajala i ona njoj. Umesto reči, ona je svoju glavu namestila u neki čudan položaj , želeći da je ona mazi.
''Idem da spavam'', rekla mu je posle nekog vremena ,dok je plela svoju mokru kosu u kiku.
''Sad ću i ja'', dodao je samo.
Dok je ležala u krevetu i tonula u neki prvi naivan san , čula je Njega kako remeti tišinu , za promenu,te vedre noći.
Sa zvukom njegovih tihih koraka bio je pomešan hladan i veštački zvuk čelika u ljudskoj ruci.
''Šta to radiš, šta je to?'' , trgla se iz lakog sna.
''Spavaj , samo. '', čula ga je u mraku.
''Šta ?'', nije izdržala , pridigla se da vidi.
''j*** šta ,šta...Hoćeš i serijski broj da zapišeš?'', već besno ju je pitao.
''A šta će ti to sada?'', pitala ga je , videšvi da ga odlaže na natkasnu kraj njihovog kreveta.
''Eto za ukras. Sviđa mi se. Daj bre , ne pitaj me gluposti više, molim te'', počeo je da gubi strpljenje.
Nekim čudnim sitacijama čovek se sam od sebe prilagodi.
''Hoćeš i meni da pokažeš da to namestim...?'' gledala je zainteresovano u njega.
''Sutra. I to se ne zove nameštanje nego repetiranje. '', dodao je već raspoloženijim tonom.
Spustila je glavu na jastuk. Hiljade misli rojilo se u toj glavi. Poput zrikavaca koji žive na livadama, te misli su vrištale svaka za sebe, ali zajedno su činile jedan glas.
Previše glasan, da bi ona mogla da spava.
Osećala je neki gorak ukus u ustima ,za koji je verovala da dolazi od tih divljih  misli naruženog lika.
On je ležao kraj nje, ali daleko od nje.
Samo je jednom rukom milovao jedan slobodan pramen njene kose.
U tišini  tonuo je u neke svoje misli , samo njemu znane.
Negde na horizontu, zaplesala je zora. Rumena svetlost obasjavala je kamene zidove grada na obali. Ta svetlost je konačno bacila u zaborav ovu noć, koja se njoj činila dužom od samog veka. Vreme kao da se usporavalo. Kamene građevine, slana voda koja besumučno udara u stenje, dugačke i uske ulice, više nisu mirisale na lepotu večnosti. U njene nozdrve počeo je da se uvlači miris prolaznosti, sve oko nje je dobilo smrtoliki izraz , i neki hladan dah ništavila koje je bilo modrozelene boje ,obavijo je njen um, njenu dušu, a telo je ostavio da baulja ,naizgled slobodno, u prostoru u vremenu koje više ne poznaje. 
Iako ga nije mogla videti ni jasno čuti, činilo joj se da sat na velikoj katedrali otkucava toliko glasno , kao da želi da probudi i mrtve koji nemirno sanjaju na nekom zapuštenom groblju  u visokim brdima.

Igra svetlosti i tame

— Autor pikovadama @ 03:53

Ulice tog kamenog grada već su bile puste.
Visoke i uske zgrade od kamena nisu izgledale magično i zavodljivo kao onih letnjih meseci, već pomalo sumorno i tajanstveno. Drvene škure bi otvarale starice setnih osmeha i pogleda, kojima su deca u unuci bili tu tokom celog leta, a sada su već otišli putem nekog srpskog ili evropskog grada gde ih je čekala siva svakodnevnica.
''E vidiš ,šta sam ti ja pričala , zašto ne volim more.'', objasnila joj je Lela dok su pile kafu na jednom trgu.
''Ali nije tako loše , malo je depresivno ponekad, ali mi se sviđa'', govorila je Ona . Uspevala je pronaći nešto lepo i u toj slanoj vodi u kojoj se ogledalo sivo nebo ,i u tim mračnim i uskim ulicama u kojima nije bilo sunca ponekad tokom celog dana.
''Svaka ti čast, mada ovo je veći grad pa je bolje. U mestu odakle sam ja sada je sve mrtvo'', rekla je plavuša nekako zamišljeno i odsutno.
Potom ju je pogledala značajno, sklopila dlanove , i nekoliko trenutaka prepustila se tišini.
''Moram da ti kažem, nisam još nikome rekla. Trudna sam'', tiho je izgovorila.
''Jao...Čestitam ti'', Ona je takođe tiho odgovorila i zagrlila je.
Bio je to topao zagrljaj. Zagrljaj koji je mirisao na bliskost. 
''Hvala ...'' ,čula je kako šapuće.
''Čekam da se Nenad vrati, pa ću mu reći. Glupo je preko telefona'', izgovorila je samo.
Nenad je , tih dana, bio u njenom Beogradu u kome su već počele kiše.
''Da...Jesi li srećna?'', nije odolela jer na njenom licu nije bio osmeha.
''Da, čudno je. Bojim se'', samo je izgovorila sa nekim drhtajem u glasu.
Lela. Bila je to, pred njom, prvi put nesigurna i uplašena ova luckasta i smela plavuša, nežne lepote i grube, muške pameti.
''Nemoj da se bojiš. Ti ćeš biti najbolja mama, videćeš. Znam. A Neša će sigurno biti srećan'', govorila joj je nežno , glasom koji je ličio na glas majke.
Nekoliko trenutaka ona je gledala u nju netremice.
U tom pogledu krile su se i sreća i tuga, hrabrost i strah. I nazirao se lik jedne druge, nove Lele. 
''Veruj mi. Čuvaćemo bebu zajedno'', veselo je uskliknula.
''Nikad nisam imala drugaricu kao što si ti'', samo je rekla gledajući u nju.
''I kako god , drago mi je da sam te upoznala'', ostavljajući je u čudu ,rekla je, polako ustala i izgubila se u nekoj od kamenih ulica.
Još nekoliko trenutaka oko nje je lebdeo oblak Diorovog parfema, a zatim je vazduh počeo da miriše na kišu.
''Vau'', stajala je kraj prozora i posmatrala nevreme.
More se njihalo , mešalo sa kapima kiše i činilo se da se svet pretvara u jednu veliku, slanu i toplu suzu.
''Baš pada , majku mu '' , čula ga je iza svojih leđa.
''Da...'' , potvrdila je.
''Dobro , dogovorili smo se. Sutra ideš za Beograd, jel?'', podsećao je.
''Da.Videću moje, obići kuću, uzeti neke stvarčice i eto me '', rekla je, spuštajući glavu na njegove grudi.
''Važi. Meni ništa ne treba, taman ću te voziti do aerodruma pa ja idem dalje nekim poslom'', objasnio je i zagrlio je.
Na nebu zaplesalo je par munja. Negde u brdima , čuli su se gromovi. A onda je zavladio muk.
''Hoćeš da te pokrijem malo?'' ,pitao je.
''Aha'', pospano je odgovorila.
''Je l dobro sada?'' čula ga je.
''Da, i ti spavaj pored mene'', opijena nekom lakom pospanošću rekla je.
''Jok, ja ću na plaži da spavam'', smejao se.
Zgrabila ga je i pribila uz sebe. Prijalo mu je.
Odjednom, ceo taj prostor bio je ispunjem mirisom ljubavi, mirisom strasti i snovima koji su čekali pravi trenutak da se spuste na njihove oči.
''Srećan put, pozdravi tvoje i budi dobra'', rekao je i spustio svoje usne na njene.
''Važi, eto mene brzo, falićeš mi'', rekla mu je samo.
''I ti ćeš meni'', dodao je.
Zagrlila ga je još jednom. Onako nežno i detinjasto. Ovo je bio prvi put da on nju prati negde. Uglavnom je bila ona ta koja je pratila, čekala i nadala se.
''Ajde, pa se javi kad stigneš'', činilo se da je bilo vreme da krene.
''Ejj da...Javi se i Nenadu, tamo je on'', bilo je jače od njega izgleda.
Možda bi mu Ona i rekla nešto, ali je previše žurila.
Da vidi svoj grad, uspomene koje u njemu i dalje žive, da oseti sve one mirise i čuje mnoštvo onih zvukova koji se dopiru iz kuća, zgrada i tajanstvenih uglova beogradskih ulica.
Miris smoga. Vetar, koji mrsi kosu i baca prašinu u oči. Gužva, ta gužva. Masa ljudi koja prezire prevoz koji kasni. Deca koja pretrčavaju ulicu van pešačkog prelaza. Psi lutalice koji razvlače najlonske kese. Prosjaci i ulični svirači koji sede na betonu. Svetla koja se mešaju i prelivaju. Poneki žuti list koji šušti pod nogama. Klinke u kariranim suknjicama i kratkim jaknicama koje se tiskaju ispred izloga .
''Gde si baksuze?'', uzviknula je njena sestra.
''Ne veruješ šta smo nabavali!'' , obasipala je rečima.
''Jao, štenci ! Prelepi su'', vrištala je od sreće.
Majka ju je samo pogledala i nasmejala se.
Njena kuća detinjstva je mirisala na pitu od jabuka.
Zvuk televizora koji je pomalo šuštao je remetio svaku tišinu.
Fiksni telefon je zvonio neprestano, a oko njega su se gurali majka, otac ,ponekad i brat.
''Ja nisam tu. Ako je Petrović , nisam'', odmahivao je rukom njen otac.
''Koliko tiho pričaš sigurno će joj poverovati'', smejao bi se njen brat.
''Jao, opet ti. Kao da ne znaš koliki je davež?'', pravdao se kroz šapat.
''Ne znam, on mene nikada nije davio, za to mu služiš ti'', gušio bi se od smeha .
''E jesi bezobrazan'', frknuo bi čovek.
Njena majka bi ih ozbiljno pogledala kroz svoje naočare.
Zatim bi se nakašljala i podigla slušalicu.
''Halo? O, pa Vi ste. Pa kako ste?'' , ozbiljnim i ljubaznim glasom bi pitala.
''Dobro smo svi, hvala na pitanju. On nije tu trenutno, biće za nekih pola sata. Pozovite, slobodno. Da, da izašao je da prošeta malo, voli on to, znate'' i dalje ih ozbiljno gledajući u njih dvojicu.
''Jeste , jeste ovo vreme je baš loše. Biće valjda još sunca malo, dok ne počne zima. Šta ćete, tako je. Hvala i Vi pozdravite sve'', činilo se da je razgovor završen.
''Tata!Tata!'', sa vrata se čuo glas njene vesele i neobaveštene mlađe sestre.
Rukama su joj pokazivali da ćuti.
''Ahaha lažljivci, opet Petrović smarač'', rekla bi veselo i otrčala u sobu.
''E ovo dete je na tebe, sve sam sigurniji'', cerekao bi se njen brat po ocu.
Onda bi svi počeli da se smeju.
Tako je ,otprilike, izgledao jedan običan dan u njenoj porodičnoj kući.
''I kako je na moru?'' pitao ju je otac.
''Lepo. '', rekla je samo.
''Ja sam čula da je letos nekoga napala ajkula. Znaš ona odvratna zubata ,najveća'' pričala je njena sestra.
''A koja ajkula je lepa ?'' , dočekao bi brat.
Najmlađe dete , iako više nije bilo dete, ali u porodici gde ima više dece najmlađe je uvek malo, samo bi se namrštilo.
''Ma ja ne verujem. To su morske , letnje priče. Leti se, deco, ništa ne dešava pa moraju da smišljaju gluposti. Više ljudi pogine u saobraćajnim nesrećama , nego od ajkula'', počinjao bi njen otac.
Majka ju je samo dugo i pronicljivo posmatrala, ne obazirući se na raspravu o morskim nemanima.
''Ja ću!'' uzviknula je klinka kada je čula zvuk telefona.
''Tata , Petrović'', ozbiljno je rekla.
Čovek je prevrnuo očima i sa mukom se spremio da ustane.
''Šalim se, stric je'', gušeći se od smeha pružala mu je slušalicu.
Ona je samo posmatrala taj, činilo se, zaboravljeni prizor koji joj je nekad bio sasvim uobičajen ,a sada je delovao kao otkriće nekog davno zaboravljenog sveta.
I prijalo joj je to saznanje , da postoje još takvi svetovi u kojima žive ljudi koje ona beskrajno voli.
''Kako je na poslu?'', konačno je započela razgovor sa svojom majkom dok su sređivale sudove.
''Standardno. Imamo novog načelnika, sve se promenilo, nova vlast je dovela svoje, ali je dobro'', samo je rekla kratko.
''Dobro'', odgovorila je , a želela je samo sa njom da razgovara.
Zvuk vode, metalnih viljuški koje se sudaraju sa porcelanskim tanjirima je bio jedino što je mogla čuti.
I u tom času je bila neizmerno nesrećna zbog toga.
''Mogu li ovde da stavim ove čaše?'', nije ni slutila da je zaboravila gde šta stoji u kući u kojoj je odrasla.
Majka je samo klimnula glavom.
''Dobro j***, ti ćeš mene da mrziš ceo život, šta?'', polako je počeo da se budi bes.
''Molim?'' , iznenađena je bila žena . Kuhinjske krpe koje je slagala je samo ostavila zgužvane na jednu gomilu.
''Čula si me. Ti nameravaš zauvek tako da se ponašaš?'', stajala je naspram nje i gledala je pravo u oči.
Nekoliko trenutaka dve prilike iako nepomične nadvijale su jedna nad drugom.
Pogledi su se ukrštali , usne su se stiskale, a dva srca lupala tako jako kao da će da iskoče iz grudi ove dve žene .
Majka je samo slegnula ramenima i uzdahnula.
Sela je na malu stolicu koja je tek tako stajala u kuhinji. Uglavnom nije bila slobodna, već bi nešto stajalo na njoj. Ovog puta, kao da je čekala da se na nju spusti zdravo telo neke bolne duše.
Gledala je oko sebe, tražeći cigarete.
''Evo, imam ja'', pružila joj je paklicu njenog Marlbora.
Žena je uzela ćutke , za nju, prejaku cigaretu.
''Nemam šta ja sa tobom da se raspravljam. Ti znaš šta ja mislim o takvim ljudima kao što je tvoj muž. Niti ih želim u svojoj okolini, a još manje u familiji. Ipak ne možemo o svemu u životu da odlučujemo, ali tvoja stvar'', rekla je samo sa nekim besom u glasu.
''Dobro, ali tako je kako je. Zar ne postoji neki kompromis? Ja ne tražim da se ti družiš sa njim, svašta. Ja želim da se ti družiš sa mnom.'' glas joj je već podrhtavao.
''Ma kakav kompromis, bre? Nije te sramota, prvo sa kim si, bre, svi znaju ko je i šta je. Drugo , koliko godina ima. Treće jednom će skupo da te košta'', siktala je besno žena , držeći u rukama cigaretu koja je gorela sama za sebe.
''I ja više nisam tvoje dete? Hoćeš li i preko ''Politike'' da me se odrekneš?'', bila je zajedljiva, ljuta i tužna.
''Iskreno ,dete, kao da nisi. Kao da te ja nisam ni rodila ni odgajila, sve više ličiš na tog tvog koji te je vaspitao'', rekla je žena ravnodušno.
''I svaka čast tebi na diplomi i svemu, ali ćero, tebi neće pomoći ni još deset fakulteta da ih završiš'', nastavljala je da joj kida srce.
''Dobro,mama. Ponašaš se nezrelo, ti, koja si čitav vek pričala o zrelosti. Tvoja stvar, ako nećeš da me gledaš, vrlo brzo ću ti ispuniti želju. Zdravo.'' rekla je zadržavajući suze.
Proletela je kroz dnevnu sobu, pozdravila oca kratko , kao i sestru.
''Što ne ostaneš?'' pitao ju je.
''Neka hvala . Idem svojoj kući. '' rekla je besno streljajući pogledom svoju majku koja je stajala i gledala u prazno.
Tišina je ispunjavala sobu, koja je bila puna ljudi.
Tišina koja je bila teška , koja je bila gusta i oštra poput nekog sečiva , zabadala joj se u srce.
Zvuk vrata ,a zatim kapije koja lupa ,malo je ublažila taj tihi bol u njenom srcu .
Nekoliko radoznalih komšija okrenulo je glavu u njenom pravcu.
Nije ih gledala, ne zato što nije htela, već jer je skrivala suze.
Kroz nekoliko trenutaka bila je u njihovom domu.
Mirisao je na ustajali vazduh i neke sveže uspomene.
''Uspomene...Da li je moguće da su sve oko nas zapravo uspomene?'' , otimalo joj se u mislima dok je shvatala koliko sećanja pobuđuje samo jedna boja , samo jedan miris ili komad nameštaja.
Bila je umorna, tužna i razočarana.
Ležala je na kauču dnevne sobe u kojoj su nekad provodili vreme.
Napolju je bilo hladno i mračno.
''Ej, kako je tu?'', čula je njegov glas sa druge strane žice.
U tom trenutku samo je želela da bude tu.
''Jedva čekam da dođem kući, eto tako je'', samo je rekla.
''I ja. Pa šta je bilo?'', pitao je bez mnogo ustezanja.
Prvo je plakala i jecala ,a potom vikala , pričajući mu sve do detalja.
''Dobro, dobro. Nije sve tako crno, kad pogledaš malo bolje. Ona je ljuta, šta ćeš, proći će i to, veruj mi. Otac ti nije ljut, brat nije, pa čekaj, nije to mala stvar. Uvek može i gore'', pokušavao je da uteši.
''Meni je ovo najgore'', rekla je samo.
''Znam, ali polako, vreme čini svoje. Ti si njeno dete ,ona tebe voli, da nije tako do ovoga ne bi došlo'', nastavljao je.
Složila se, ali nije bila sigurna da li je u pravu.
Ubrzo, bez obzira na vetar i hladnoću, koračala je svim onim ulicama grada koji beskrajno voli.
Knez Mihajlova je bila neobično pusta, tek poneki par je šetao držeći se za ruke i grickajući kokice.
Na Trgu Republike su se smenjivali ljudi koji su ili čekali ili ispraćali nekoga.
Autobusi su se smenjivali, ispuštajući glasne zvukove.
Jedna kola hitne pomoći su projurila pored nje.
Park preko puta njenog fakulteta je takođe bio pust . Svetla su padala na puste klupe i blatnjavu zemlju.
Beograd je tonuo u snove. Nije bio mračan, nije bio pust, ali je na neki čudan način bio obavijen tišinom.
Umorna, peške se vratila njihovoj kući.
Ležala je u mraku, odlučivši da se ne javlja nikome.
Pre nego što krene natrag pozvaće samo Sanjinu mamu.
Nije želela da svoje srce umori još nekim lošim rečima.
Tišina je učinila svoje i naterala je da spava. Snovi koje je donela ta noć, bili su nemirni, pomalo jezivi i prekidali su se sa vremena na vreme.
Kišno i maglovito podne koje je učinilo ulice njenog grada pustim , donelo joj je povratak Njemu.
''Ej Nenade, ja krećem još malo. Hvala što si zvao opet, je l' si dobro?'' pokušavala je da se skoncentriše na njegov glas.
''Dobro, vidimo se onda za koji dan'', završavala je razgovor ujedajući se za jezik da mu ne bi čestitala što će postati otac.
''Kako li će se samo iznenaditi'', mislila je dok je svega manje od sat vremena delilo od Njega.
''Baš je bilo čudno ovde bez tebe'', rekao joj je dok su sedeli jedno kraj drugog.
''Je l'?'' , želela je to opet da čuje.
''Ozbiljno, nisam skoro imao takav osećaj'', nastavio je.
''Nije prvi put da si bez mene '', podsećala ga je na sve one dane koje je provela sama.
''Nije, to je tačno. Ali u ovoj kući sam prvi put sad bio bez tebe i vala nije mi bilo svejedno'', smejao se i milovao je po kosi.
Ćutala je i gubila se u njegovom zagrljaju.
''Au, nemoj da me golicaš, stežeš me'', vikala je kroz smeh.
''Neću nikad da se rastanemo'', rekao je samo, grleći je previše čvrsto.
''To ti je rešeno'', dodala je.
''Šta se to čuje?'', odjednom se trgla.
''A da, nešto sam ti spremio, umalo da zaboravim. Čekaj tu'', sklonio je ruke sa nje i ustao.
Gledala je za njim.
''Jao, kakva mačka, čupava !'', vrištala je dok je belo , persijsko mače držala u krilu.
''Kako je mekana, nežna'', milujući je govorila.
Dva krupna crna oka su je gledala.
''Kao i ti'', smejao se.
Mnogo je volela mačke. Kao i one nju. I nedostajale su joj, ovde kraj mora. Ta stvorenja, da se ušuškaju u njenom krilu ili pokušavaju da joj umrse kosu.
''Ali ti ne voliš mačke, je l da?'', setila se i iznenađeno ga pitala.
''Ma nije da ne volim, samo ih nikada nisam imao'', dodao je.
''Nego, kako ćeš da joj daš ime?'' smejao se.
Bila je vesela kao neko dete , dok ju je životinja ujedala za prst.
''Grofica'', rekla je ''Otmena je i lepa kao neka grofica'', ozbiljno je nastavila.
Nasmejao se.
Noć je bila vedra. Mesec se ogledao u vodi, koja je bila mirna. Činilo se da se ta srebrnkasta svetlost razliva poput boje pomešane sa vodom. Činilo se da se čitavo more pretvara u srebrni i hladni mesec.Dah Neptuna je uspeo da zamagli i najoštriji vid, omami čula i donese snove koji izgledaju kao stvarni. Činilo se da je on tu, sakriven u nekom kutu, svirao neku laganu i varljivu melodiju ,koja je nju uspavljivala. Kazaljke su se poklopile, bila je ponoć.
Dok je tonula u snove, naslonjena na njega, neka dobro skrivena čežnja terala ju je da se pita misli li neko u Beogradu noćas na nju?
U onom Beogadu okupanom svetlima, mnoštvom glasova i mirisa, koji je sa gorkim ukusom u ustima ostavila iza svojih leđa. Pitala se tako, misleći da sanja, dok se oko nje u tišini i hladnoći kamena davio primorski grad , otkrivajući joj svoje pravo surovo , mistično i prelepo lice.

Powered by blog.rs